Budilica zvoni prije šest. Dok većina ljudi još pije prvu kavu, ja već provjeravam rutu – tri grada, pet trgovina i nekoliko hladnih poziva.
Auto je pun promotivnih materijala, a telefon spreman za dan u kojem će većina poziva završiti odbijenicom.
Prvi poziv kreće dok sam još na autocesti. Voditelj trgovine nema vremena i kratko kaže: „Pošaljite ponudu mailom.“ Znam da to često znači „ne“, ali ne odustajem.
Nakon još dva slična razgovora, stižem na prvi sastanak. Tamo me dočekuje poznata priča: „Police su pune, konkurencija već ima promociju.“
U FMCG-u je svaki centimetar police vrijedan zlata. Naučiš ne shvaćati odbijenicu osobno. Umjesto toga, bilježim da se vratim za mjesec dana, kad akcija konkurenta završi.
Put me vodi dalje – kratka pauza za kavu, pa opet pozivi. Nekad se osjećam kao da govorim u prazno, ali onda dođe trenutak zbog kojeg sve vrijedi.
Voditelj jedne trgovine sasluša me do kraja, zastane i kaže: „Dobro, probajmo – stavit ćemo vaš proizvod na kraj gondole.“
To „da“ zvuči kao nagrada za sve prethodne „ne“.
Dan završavam umoran, ali zadovoljan. Auto je i dalje moj ured, telefon najvažniji alat, a odbijenice svakodnevni suputnik.
No, svaka mala pobjeda – nova polica, dogovorena akcija, jedno iskreno „može“ – daje snagu da se sutra opet sjednem za volan i ponovno okrenem broj.
Biti trgovački putnik znači živjeti posao u kojem hladni pozivi nisu prepreka, već vrata prema novim prilikama.
A u FMCG-u upravo te male pobjede čine najveću razliku.
Carpe diem.
Piše: Marko Havaši